Gotovo sve u našim životima strukturirano je poput reklame. Neka općeprihvaćena vrijednost dodaje se nekom reklamiranom predmetu za kojim (možda) imamo potrebu. Ali ako kupite automobil, nećete s njime dobiti i curu koja ga reklamira ona će uvijek ostati višak s kojim se nikada nećete sresti. Reklama uprizoruje strukturu tog viška koji tvori žudnju: sâm je višak konstitutivno odvojen od predmeta žudnje i stoga nikad nije dio onoga što dobivamo. Čak i kada iskustveno u nečemu uživamo, to je rijetko kada onajobećani, žuđeni užitak. Takav doživljeni užitak zato je u osnovi razočaravajući, uvijek je “tako-tako”, ali ljudi su na to navikli, a budući da se povrh toga i srame vlastite nekompetentnosti da uživaju, kažu da im “nije bilo loše”, čak i da je “bilo super”. Većinu vremena ljudi zapravo ne uživaju u životu, pa to zapravo bitno ne mijenjaju ni suvremeni nalozi da se uživa. Ljudi zapravo ne uživaju, nego su ovisni (o potrebi da uživaju). Aktualni nalog za uživanjem ne odnosi se na zbiljsko uživanje, nego na povećanje ovisnosti o uživanju, tj. na jačanje potrošnje koja je stalno odgađanje orgazma. Put prema tom užitku zato postaje sve veći napor, živa muka. Nalog za uživanjem stvara zapravo sve više rintanja. Da biste bili vitki, morate se mučiti, rintati u teretani. Da biste dobili bilo koji naloženi užitak, morate rintati za njega. Uživanje postaje rad.
Sam užitak utoliko nije “ispunjenje”, nije smisao “potrage”, nego MacGuffin, ono što pokreće radnju, omogućuje da se ide dalje, da te zanima što će biti slijedeće, da budućnost bude atraktivna. Užitak kao način “popunjavanja” MacGuffinaotkriva nam da sve ima formu MacGuffina i da se bilo čime može popuniti praznina MacGuffina da nije važno za čime se to traga, nego samo da se traga, da se potraga nastavlja; da nije važno što pokreće zaplet, nego samo da bude neki zaplet.
Hedonizam ima filozofsku vrijednost jer nam otkriva kako funkcioniraju i druge pojave, koje su naizgled dublje, smislenije. Napokon, sam smisao također nije nešto duboko po sebi. Smisao je možda bolja reklama od npr. hedonizma, ali ništa zaista duboko. Jednostavno zato što ništa nije zaista duboko. Sam “smislen život” (kao reklamska fantazija) nije smislen, samo je možda nešto suptilniji, kompleksniji, možda i ugodniji od primjerice hedonizma. Smisao, negdje u rangu s ljubavlju, samo je najbolja reklama koja nam se nudi na medijsko-životnom tržištu iskustava, ali i to je još uvijek samo reklama. No, reklama čega? Što to svojim životima reklamiramo? Vjerojatno ništa više osim pukog trajanja... Život je dizanje kredita budućnosti, zaduživanje s pretpostavkom da ćemo jednom u budućnosti moći platiti dug, da će se jednom sve to nekako “objasniti”, nekako “složiti”. A to je zapravo masovni trans.
Smisao nije cilj, nego sredstvo koje omogućuje da stvari nastave trajati, da nastavimo sudjelovati u održavanju trajanja. Jedini “cilj” svega je da se sve pokreće, da sve cirkulira (kao što u kapitalizmu mora cirkulirati novac). To je zapravo traumatično pa budući da u zbilji ne kontroliramo budućnost, pridružujemo se “neprijatelju” i stvaramo iluziju da smo mi tvorci vremena/radnje, da mi stvaramo budućnost. Uslijed toga su djeca simbol budućnosti, jer rađanjem djece stvaramo iluziju da kontroliramo budućnost, da joj dajemo život. No to je samo reklama. Uživanje u budućnosti, u trajanju, u djeci, u zapletu zbog zapleta sve su to samo simptomi da užitak ne služi nama, nego trajanju, MacGuffinu života.
A trace of strangeness in this sense easily enters even
the most intimate relationships. In the stage of first
passion, erotic relations strongly reject any thought of
generalization: the lovers think that there has never
been a love like theirs; that nothing can be compared
either to the person loved or to the feelings for that
person. An estrangement -- whether as cause or as
consequence it is difficult to decide usually comes at
the moment when this feeling of uniqueness vanishes
from the relationship. A certain skepticism in regard to
its value, in itself and for them, attaches to the very
thought that in their relation, after all, they carry out
only a generally human destiny; that they experience an
experience that has occurred a thousand times before;
that, had they not accidentally met their particular
partner, they would have found the same significance in
another person.
Simmel, The Stranger
Za kaligrafiju je bitan trenutak raku-hitsu, kad kist prvi put takne papir: ako je pozornost prevagnula prema početku poteza, njegov će završetak biti preslab; ako prevagnula prema završetku, početak će biti preslab; ako je rascijepljena na početak i završetak, oni neće biti dobro povezani; ako je razvučena od početka prema završetku, potez će biti predugačak. Statika i dinamika, potez i mirovanje moraju biti savršeno izbalansirani - kao u no drami! Kist u ruci treba držati čvrsto, ali ne zgrčeno; odlučno, ali ne kruto. Učitelj će učeniku opetovano nepredviđeno iz ruke iščupati kist pun tuša, provući mu ga kroz šaku, da ga takvim "šokom" nauči da podsvjesno nadzire držanje kista: jer ono ne smije biti odveć labavo. Same pokrete kista ne čini šaka; oni potječu od lakta ili čak ramena: potez ne ispisuju prsti, nego cijela ruka, cijeli čovjek - u tome je jedna od tajni umjetnosti zen kista!
Devide, Japan
Nada se construye sobre piedra. Todo se construye sobre arena, pero debemos construir como si la arena fuese piedra.
Ništa nije izgrađeno na kamenu. Sve je građeno na pijesku, ali moramo graditi kao da je pijesak kamen...
Jorge Luis Borges
Najiskrenija, najljudskija i zbog toga naljepša riječ koju je igdje izgovorio čovjek jeste: "Možda" .
Sandor Marai, Dnevnik
Miss Tick sniffed. "You could say this advice is priceless," she said. "Are you listening?"
"Yes," said Tiffany.
"Good. Now...if you trust in yourself..."
"Yes?"
"...and believe in your dreams..."
"Yes?"
"...and follow your star..." Miss Tick went on.
"Yes?"
"...you'll still get beaten by people who spent their time working hard and learning things and weren't so lazy. Good-bye."
Terry Pratchett, The Wee Free Men
"So whoever loves must try to act as if he had a great work: he must be much alone and go into himself and collect himself and hold fast to himself; he must work; he must become something!"
Rilke and Benvenuta: an Intimate Correspondence
Saslušaću te, ali će biti i onoga što neću dobro primiti. Možda zato što mi nedostaje, ili imam obilnije. Dovoljno je ako sebe prihvatiš. Tako ćemo imati zajedničko ishodište. Svako ima svoju nemoć koja se ne može poreći. Možeš potpuno postojati: ako nema poricanja, ako na sve možeš reći da.
Lajos Kesegi
I was a Flower of the mountain yes when I put the rose in my hair like the Andalusian girls used or shall I wear a red yes and how he kissed me under the Moorish wall and I thought well as well him as another and then I asked him with my eyes to ask again yes and then he asked me would I yes to say yes my mountain flower and first I put my arms around him yes and drew him down to me so he could feel my breasts all perfume yes and his heart was going like mad and yes I said yes I will Yes.
The Stranger – the wandering “other” who is near and far at the same time and who therefore “often receives the most surprising revelations and confidences”.
..., sjetih se da je jaguar jedan od božanskih atributa
Kilimanjaro is a snow covered mountain 19,710 feet high, and it is said to be highest
mountain in Africa. Its western summit is called the Masai "Ngaje Ngaji," the House
of God. Close to the western summit there is the dried and frozen carcass of a leopard.
No one has explained what the leopard was seeking at that altitude.
Ernest Hemingway, Snows of Kilimanjaro
Sad mi je jasnije zašto je tako.
Its soul, its whatness, leaps to us from the vestment of its appearance. The soul of
the commonest object, the structure of which is so adjusted, seems to us radiant.
The object achieves its epiphany. (Stephen Hero, Chapter XXV),
James Joyce, The Portrait of the Artist as a Young Man
Srdelica danas ima rođendan! E pa sretan rođendan Srdelice! Srdelica je za rođendan poželjela jednu glazbenu! I dobila ju je! Ne znam koliko još želja imaš, no pazi što želiš, možda se i ostvare ^_^
Riječ-dvije o poklonu:
Reći zašto volim La Scalu istovjetno je objasniti nekome zašto volim svoju ljubljenu. Prosto rečeno - zbog njene kose, mimike lica dok priča u zanosu, zbog prirodnosti pokreta, figure tijela, temperamenta, razigranosti, snage koju nosi etc., umanjuje moju ljubav jer je specifira, dijeli i u konačnici degradira. (uvijek ostaje neki nedjeljivi ostatak.) Nema "zbog". Volim je i gotovo. ( Iako je meni najdraži argument : Volim je jer sam joj prišao toliko blizu da ne vidim samo nju već smisao svega što jest - vidim beskonačnost nje same.*) Tako ja neću nabrajati razloge zašto je upravo La Scala najveličanstveniji izraz svetosti sadašnjeg trenutka. Razlozi su uvijek trivijalni. A uvjeravati nekoga u nešto često je i znak sumnje u vlastita uvjerenja. Ali ja ne sumnjam. Ok. Idemo dalje.
La Scala ima jednu malu osobnu povijest. La Scala je bila moje otkriće. Dugo sam je vremena ljubomorno čuvao samo za sebe kao za-sve-ostale-izgubljenu škrinju punu tajni. Nitko nije znao za nju. Bio sam veličanstveno sam. Kad bi netko ušao u sobu smanjivao bih volume i prebacivao na nešto opće znano, kao recimo The Koln Concert. La Scala je bila moj tajni biser. Moj ivory tower. Ne moram napominjati da je imala nevjerojatna magijska i terapeutska svojstva (O da! Stvarala je svjetove!). Dovoljno je bilo jedno slušanje da se provjetre sva čula, senzacije i emocije koja su me morila tih dana. Svaka bi dobila svoj trenutak i obznanjena zadovoljno nestajala natrag u tminu. Postupak je jednostavan: prvih 36 minuta evociram sve besjede moje podsvijesti, sve tajne sjećanja, agonije žudnje, nemire sumnje, nezadovoljstva i straha sve do intuicijom demarkiranog trenutka gdje bi ih pustio i prihvatio u nadolazećoj kornukopiji posvemašnjeg radikalnog prevrata, raskrinkavanja i naposljetku ponovnog rađanja duše.
Zahvaljujući mojom voljom i Srdelicinom rođendanu, imate doista jedinstvenu priliku poslušati zadnjih osam minuta - rađanje jedne duše.
Naravno, moje sebično čuvanje nikome meni u blizini znane tajne nije se moglo zauvijek prolongirati. Magijska svojstva su rasla i što me više opčinjavala to sam imao nezadrživu težnju da otkrijem svoju tajnu nekome. Ali ne bilo kome, samo posvećenome. Nisam bio dramatičan u izlaganju. Rezignirano sam dijelio tajni biser kako bi možda prošla neopažena među klikerima. Prvo sam njoj uručio. Zatim bliskim prijateljima koji su prošli cijeli niz inicijacija. Zatim već i poznanicima koji su bili zainteresirani da bi na kraju velikodušno preporučivao i drage volje slao snimke diljem Planete Zemlje. Naravno, što je više ljudi potvrdilo magična i terapeutska svojstva La Scale, sve sam ih manje ja nalazio u njoj. Sada, nakon nekog vremena, više se ne mogu niti sjetiti da li sam na jedno od onih prvih slušanja doista levitirao u bitku sreće ili sam to umislio. Ne mogu se sjetiti niti da li sam kriknuo plačem koji puta. Magije je svojevremeno nestalo. Možda je nikada nije niti bilo. Tko će znati. Sada me samo ponekad tu i tamo štrecne ispod rebara kad čujem neke tamne intervale pa se zanesem i pomislim kako je ovo neobično lijepo. I budem sretan duže nego obično.
Izvoliš:
*We take up something--we know it is finite; but as soon as we begin to analyze it, it leads us beyond our reason, and we never find an end to all its qualities, its possibilities, its powers, its relations. It has become infinite.
Vivekananda
The second concept Wiener has to establish is that of entropy. Probability is a mathematical concept, coming from statistics. Entropy comes from physics. It is the assertion -- established logically and experimentally -- that the universe, by its nature, is ``running down'', moving toward a state of inert uniformity devoid of form, matter, hierarchy or differentiation.
That is, in any given situation, less organization, more chaos, is overwhelmingly more probable than tighter organization or more order.
The tendency for entropy to increase in isolated systems is expressed in the second law of thermodynamics -- perhaps the most pessimistic and amoral formulation in all human thought.
It applies however, to a closed system, to something that is an isolated whole, not just a part. Within such systems there may be parts, which draw their energy from the whole, that are moving at least temporarily, in the opposite direction; in them order is increasing and chaos is diminishing.
The whirlpools that swirl in a direction opposed to the main current are called ``enclaves''. And one of them is life, especially human life, which in a universe moving inexorably towards chaos moves towards increased order.
BERGAN EVANS ON NORBERT WEINER, NUCLEAR PHYSICIST
A power I have, but of what strength and nature
I am not yet instructed.
(Escalus, Measure for Measure, Scene I, Act I)
"In sooth, I know not why I am so sad.
It wearies me;
you say it wearies you;
But how I caught it,
found it,
or came by it,
What stuff 'tis made of,
whereof it is born,
I am to learn;
And such a want-wit sadness makes of me
That I have much ado to know myself".
Act 1 Scene 1
The Merchant of Venice Shakespeare 1596 AD
There is a concept which corrupts and upsets all others. I refer not to Evil, whose limited realm is that of ethics; I refer to the infinite. J L Borges
'It is not how things are in the world that is mystical, but that it exists.'
Tractatus Logico-Philosophicus 6.432, 644 - L. Wittgenstein
Accepting the 1918 Nobel prize for Physics, Max Planck declared: "There is no matter as such! All matter originates and exists only by virtue of a force … We must assume behind this force the existence of a conscious and intelligent mind. This mind is the matrix of all matter."
"It would be most satisfactory of all if physics and psyche could be seen as complementary aspects of the same reality." (Wolfgang Pauli 1955)
"Consciousness is that by which the world first becomes manifest, by which … it first becomes present: that the world consists of the elements of consciousness … their multiplicity [of minds] is only apparent, in truth there is only one mind …. Mind is always now. There is really no before or after for mind … Mind has erected the objective outside world … out of its own stuff." (Erwin Schrödinger 1958)
"In space-time, everything which for each of us constitutes the past, the present and the future is given en bloc … each observer, as his or her time passes, discovers, so to speak, new slices of space-time which appear to him or her as successive aspects of the material world, though in reality the ensemble of events constituting space-time exists prior to his or her knowledge of it." (Louis de Broglie 1959)
"In nature, nothing remains constant. Everything is in a perpetual state of transformation, motion and change … It is possible to understand the universe as a unique and independent actuality, which includes both observer and observed … Each object, event, process, etc., is determined in principle, but ultimately, the ground of this determination is the undivided totality of the universe itself. The latter is indeed self-determined". (David Bohm 1984).
"There is not the slightest shred of evidence that proves the existence of a physical world acting independently of human thought … There is one mind and one mind only … For the one mind to know, it must project itself … From the one mind, all minds and all experiences are projected … 'I' am all my projections … All is one." (Fred Alan Wolf 1986)
